SJEĆANJE NA VUKOVAR I VUKOVARCA- mladog pisca- NENADA PIVARA
„ Pisac, pisac…Da. Pisac. To je onaj koji vam pogledom izvlači unutrašnjost i nestaje negdje u noći ostavljajući dim cigarete za sobom u tmini. Oduvijek sam želio biti pisac. Onaj kojemu je sve svejedno, koji sve zna, a onaj o kojemu se ne zna ništa; jer nema se što znati. Hoda, gleda , piše i to je to. Teško je biti pisac ako ti je tek četrnaest. Teško je kad te nitko ne poznaje i ne treba….
(Pivar 2001:82)
Među tisućama prognanika koji su morali otići iz okupiranog Vukovara te kobne 1991. našao se i NENAD PIVAR , (Vukovar,r 30.8.1979.-Nedelišće,17.12.12.1999.), dječak koji je utočište pronašao kod rodbine u Nedelišću i bio je jedan od najboljih učenika naše škole. Pisati je počeo veoma rano, i to veoma uspješno. Njegova ljubav prema pisanju rano je otkrivena i njegovi radovi nastali u osnovnoj školi , najčešće s motivima okrutne i proživljene stvarnosti, obilježit će njegovo rano stvaralaštvo. Među sačuvanim njegovim radovima nastalima u ovoj školi nalazi ih se nekoliko i koristim priliku da se upravo ovih dana prisjetimo Nenada i njegovog rodnog Vukovara o kojemu je on pisao s mnogo topline i ljubavi.
HOĆU LI SE VRATITI U VUKOVAR?
Danima su se širile glasine o napadima na Vukovar. Ljudi su nagađali . pretpostavljali, svađali se. Gradom je kružila napetost. Noću se često pucalo. Ljudi su prestajali izlaziti iz zgrada. Na posao , u školu, svi su išli ubrzanim korakom. Nisam više s prijateljima skitao po gradu. Prije smo često izlazili van grada, a sada su tamo barikade. U takvoj atmosferi je završila školska godina.
Roditelji su mene i sestru poslali k teti u Nedelišće. „ Neka budu tamo dok se situacija ne smiri“- govorili su. Međutim, ništa se nije smirilo. Po Vukovaru su počele padati granate. Tada sam prvi put osjetio onaj osjećaj izdajstva. Rodio sam se u Vukovaru, rastao, imao prijatelje, a kad se je sručila nevolja na Vukovar, mene nema. Nešto me proždiralo iz dubine. Na televiziji su objavili da je pogođen stari muzej. Sjetih se kako sam bio radostan ulazeći u to velebno zdanje. Sjetih se i prijatelja. Tko zna gdje su? U Splitu, Beču, Austriji ili Njemačkoj? Da li su živi? Uzalud zovem telefonom. Nitko se ne javlja. Pitam se tko je dao sebi pravo da nam prekine prijateljstvo, uništi igre, sruši nam domove: Tko?!
Naše škole više nema. Borovo više nije naselje mladih. Tamo se ne čuje dječja graja, tamo se više ne igra nogomet. Na slavonskim poljima puno pšenice nije požnjeveno. Umjesto kombajna na poljima leže „mrtvi“ nemilosrdni tenkovi.
Tko zna, hoću li se vratiti u Vukovar?
Da li će ikada naš 5.a biti 6.a?
Nenad Pivar,6.b r .( 1991.) OŠ Nedelišće( rad iz Nenadove bilježnice)
CRTICA O DJEČAKU KOJI JE DIJELIO OSMIJEHE
Kraj velikog grada u kućici od drveta živio je mali dječak. Kosa mu je bila neuredna jer nije imao češalj. Prljava, iznošena odjeća već mi je bila mala. Cipele su imale mnoge rupe. Roditelja se nije niti sjećao. Dječak nije imao ni prijatelja.
Odgajao ga je brkati čovjek.
Brkati čovjek ga je tjerao krasti.
Dječak mu je darovao osmijehe, ali brkonja ih nije vidio. To je dječaku jedino smetalo i u njemu se rodi želja za boljim.
Odluči pobjeći u grad.
Subotnje jutro. Poluprazne ulice. Jutarnje sunce se odbijalo o blještave nebodere i zasljepljivalo dječaka. Sam, posve sam sjedio je pod vodoskokom .Mučila ga je glad, mučila ga je samoća. Ugleda dječaka s košarom u ruci. Želi mu je nešto reći. Želio je biti ljubazan, ali on nije znao biti ljubazan.
„Kako se zoveš?“ upita ga bojažljivo.
„Baš te briga. Mama mi je rekla da ne govorim sa strancima,“ reče i izgubi se među zgradama.
I njemu je dječak htio darovati osmijeh.
„Hej, tko si ti?“ začuje iz sebe.
Okrene se i ugleda malu djevojčicu sitnih očiju.
„ Ja sam iz jedne kućice pored grada,“ odgovori bojažljivo.
„Pitam te kako se zoveš?“ nasmije se djevojčica.
To ga je zbunilo. Znao je da ljudi imaju imena, ali njega nitko nikada nije zvao imenom.
„Ne znaš kako se zoveš?“
On potvrdi i ispriča joj sve o sebi, a nije mnogo toga znao.
„Odvest ću te k mome tati. On će nešto smisliti, „ reče mala.
Njen stan je bio pun raskoši kakve dječak nikada nije vidio .Stolovi su bili puni voća kakvog dječak nikada nije vidio.
Otac je bio ozbiljan .Nosio je naočale na vrhu nosa i pušio lulu. Saslušao je svoju kćer i odlučio:
“ Morat će u dom za djecu bez roditelja.“
Djevojčica je zaplakala.
Dječak mu je htio darovati osmijeh, ali ga ozbiljni otac nije vidio.
Odveli su ga u dom. Nije se bunio.
I tamo je samo želio darovati osmijeh.
Ali njegov osmijeh nitko nije vidio.
Nenad Pivar, 7.b ( član literarne grupe; voditelj F.Posavec)
MARKO-DJEČAK BEZ RODITELJA
Rodio se u ulici na kraju grada gdje i sunce nerado dolazi. Njegova majka je bila mlada i uplašena. A nije ga baš ni voljela. Oca mu nitko nije poznavao. Babe iz susjedstava su bezuspješno pokušavale doznati tko bi to mogao biti. I , kako su svi očekivali, završio je u Domu pa su ga uskoro u selu i zaboravili.
Dječak bez roditelja….U Domu to nije bilo ništa novo. Dolazili su tu i neki dobri, nepoznati ljudi i pokoje dijete odveli zauvijek. Njega nitko nije htio. I tako je ostao u Domu. Nije bio jedini. Nekima su kuharice kupovale čokoladu, nekog dječaka je neka teta posebno zavoljela. Jedino je on uvijek ostajao sam. Prozvali su ga Mirko jer je bio miran. Imao je tugaljiv, ali i nekako odbojan pogled. Izgledao je tako nesretan da nitko nije vidio zbog čega bi se to mijenjalo.
Mirko se nije uklopio u društvo. Sve mu je smetalo. Mrzio je školu ni buku u njoj. Znao je ponekad ostati u učionici i promatrati grad s prozora. Onda bi pobjegao i lutao gradskim ulicama. Dom nije bio njegov dom i uvijek ga je izbjegavao.
U dugim noćima znao je plakati. Da je bar imao nekoga tko bi ga zagrlio, sve bi bilo u redu. Ali on je bio sam.
Dječak bez ikoga.
izvor:
Pivar,Nenad. Marko-dječak bez imena. Obitelj u srcu djeteta: likovni i literarni radovi djece osnovnih škola Republike Hrvatske. Ur. Šisler, Slavko. Zagreb. „Mato Lovrak“.1995.Str.63.

