U našoj su školi povodom Dana socijalne pravde gostovali volonteri Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) kojima je misija pratiti, služiti i zagovarati prava izbjeglica i drugih prisilno raseljenih osoba. Službu je 1980. godine osnovao p. Pedro Arrupe SJ, tadašnji vrhovni poglavar Družbe Isusove, a djeluje u 14 zemalja. Održali su zanimljivo predavanje za učenike 7. i 8. razreda.

Izbjeglice su ljudi kao i svi mi… ljudi sa svojim strahovima, željama, težnjama…

O izazovima s kojima se svakodnevno susreću, razgovarali smo s volonterima Mirnom Varga i Tonyjem Teumehom, koji se Službi pridružio nakon što je u Hrvatsku došao kao izbjeglica iz Sirije.

Iako se o izbjegličkoj krizi manje govori, ona nije prestala.

Mirna: Ja bih odmah rekla da me jako smeta ova riječ kriza jer krize, barem u Hrvatskoj, nema. Treba pogledati kakve su brojke: 770 ljudi dobilo je zaštitu, s tim da je vjerojatno nekoliko stotina već napustilo Hrvatsku jer, kad dobiju putovnicu, imaju ista prava kao i Hrvati potražiti sreću u Njemačkoj, Švedskoj i slično. Ima samo 200-tinjak ljudi u prihvatilištu koji traže azil tako da bih se ja odmah ogradila od riječi kriza. Kriza je riječ prisutna u medijima da bi nas se malo držalo u strahu, čini mi se. U Bosni da, ima dosta ljudi, i u Srbiji također. Ljudi su, nažalost, zaglavili zato što to nisu Europske države. Europa je zatvorila vrata, ali nema nasilja dolje na granici, bar ne na ovome području.

Kakav je općenito stav Hrvata o prihvaćanju izbjeglica iz afričkih i azijskih zemalja?

Mirna: To je pitanje na koje je teško odgovoriti. Ovisi o tome s koje strane gledamo na situaciju. Gledamo li na općeniti stav Hrvata, koji dobivamo iz medija, to je jedna slika, gledamo li na ljude s kojima mi dolazimo u kontakt, to je druga slika. Mislim da stav Hrvata nije tako loš  kako se čini. Svaki put kad dođemo u direktan kontakt s ljudima, vidimo promjenu. Kao dobar primjer toga istaknula bih božićni ručak s izbjeglicama. I nas je iznenadilo koliko se ljudi javi da bi ugostilo izbjeglice na svom božićnom ručku i koliko njih ostane u kontaktu nakon toga. Prošire dobru vijest. Mislim da je to jedini ispravni način – kontakt osobe s osobom da se razbije ta neka predrasuda.

S kojim se problemima najprije susretnu izbjeglice kad stignu u našu zemlju?

Tony: Za nas je jezika prvi stvari. Onda drugi stvar: šta ćemo raditi tu? Nismo čuli o Hrvatskoj nikad. Ja pričam kao ja. Nisam čuo na hrvatskom, čuo sam samo ime Hrvatska, a šta ima, šta nema, ne znam. To je kao prva stvar za mene.

Kako izbjeglice dolaze do ostvarenja svojih temeljnih prava? Kako im vaša Isusovačka služba u tome pomaže?

Mirna: Izbjeglica, kad dođe u Republiku Hrvatsku i zatraži međunarodnu zaštitu, odnosno azil, ima pravo na smještaj, ima pravo na džeparac (na 100 kuna mjesečno jer je na smještaju), ima pravo na osnovnu zdravstenu skrb, ima pravo na obrazovanje tako da će djeca biti uključena u školovanje u roku od 30 dana. Tek nakon što 9 mjeseci provede u Hrvatskoj, ima pravo i na rad, a sad, jednog dana kad izbjeglica dobije zaštitu, znači odobren mu je azil u Republici Hrvatskoj, ima sva ista prava kao i bilo koji drugi hrvatski građanin.

Većina izbjeglica samo prolazi kroz našu zemlju. Koliko vremena smiju ostati u tom slučaju?

Mirna: U Hrvatskoj može ostati dok se ne procesuira njegova molba, zahtjev za azilom. Zakonski rokovi su 6 mjeseci plus 3 mjeseca pa im se produžuje za još 3 mjeseca i plus još 3 mjeseca. No, sve se to prekoračuje što znači da ljudi efektivno mogu čekati i po godinu, godinu i pol, neki čak do dvije godine da im se odobri zaštita. U tom vremenu sjede u prihvatilištu jer je, nažalost, vrlo malo aktivnosti kojima se tamo mogu baviti.

Tony: Inače, imali smo neke koji su i dvije godine čekali azil. Ja sam čekao 6 mjeseca, ali to kad nije bilo puno ljudi. Bili smo tamo 500 osobi.

Manji broj ljudi ipak odlučuje ostati. Što ih privuče za ostanak u Hrvatskoj?

Tony: Sigurnost šta smo našli tu. Pričam o Isusovačkoj služba za izbjeglica. Mi smo tu da vodimo ljudi: za jezik, za edukacija, za sve, da ljudi znaju di su sad. Njih želja vodi hoće ili neće ostati.

Jesu li oni koji ostaju spremni prihvatiti naš jezik i kulturu?

Tony: Da, ja sam već prihvatio.

Je li jezik najveća barijera koju ste morali svladati?

Tony: Šesti mjesec bio tu i nisam htio naučit kad sam čuo taj jezik. Ne znam. Nije ružan jezik, ali prvi put ja čujem to. Ja čujem samo bok, bok. Ipak sam odlučio naučiti jezik.

Na koji način učite naš jezik?

Tony: Puno smjera. Preko ljudi, kad razgovaram s ljudima. Radio sam već i onda moram naučim nešto. Imali smo i tečaj preko organizacije.

Na koji način Isusovačka služba za izbjeglice priprema ljude za život u našoj zemlji?

Mirna: Mi pomažemo ljudima koji nemaju dovoljno sredstava. Ako su u prihvatilištu, imaju osigurana 3 obroka dnevno, tako da nisu gladni iako ta hrana nije baš najkvalitetnija i najobilnija, ali dobro, imaju hranu na stolu i krov nad glavom. Pomažemo im, eventualno, kad idemo u posjete. Nosimo im bonove za neke velike dućane u kojima mogu kupiti svoje namirnice ako je potrebno. Ljudi koji ne rade, baš kao i svi drugi građani Hrvatske, imaju pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, to je pomoć od centra za socijalnu skrb. Toliko da se uspiju snaći. Pomažemo i s nekim drugim stvarima: donosimo im odjeću i knjige ili pelene za djecu… Postoje i druge udruge u Zagrebu koje imaju čak i svoj dućan u koji onda ljudi donose razne stvari: od odjeće, do kolica, autosjedalica, hrane… Ljudi mogu doći i uzeti što im treba.

Koliko vremena izbjeglicama obično treba da bi se prilagodili na život u Hrvatskoj?

Mirna: Proces prilagodbe je težak jer ljudi moraju prihvatiti tuđu kulturu, ali i zadržati svoju. Netko se prilagodi za 10 mjeseci, netko za 10 godina, a netko nikad. Netko je živio slično, kršćani u Siriji žive jako slično kako i mi ovdje živimo pa je proces prilagodbe lakši. Tako da to jako ovisi od slučaja do slučaja. Ne možemo očekivati od ljudi da zaborave svu svoju kulturu, svoj jezik, svatko treba zadržati nešto svoje. Ne smijemo od ljudi tražiti da zaborave kontakt sa svojom prošlošću, obitelji, kulturom...

Vjerojatno ste čuli različite životne priče izbjeglica. Koja Vam se od njih najviše urezala u pamćenje? Možete li ju podijeliti s nama?

Mirna: U prvi kontakt s izbjeglicama stupila sam 2016. godine kad sam išla u prihvatni centar za djecu bez pratnje u Finskoj. Tamo sam upoznala puno djece, uglavnom mladića. Teško je djevojci uopće krenuti na takav put pa su onda uglavnom dečki ti koji odu iz zemlje pa poslije pokušaju, dobiju li status, povući cijelu obitelj. Tako da je tamo bilo nekoliko mladića, 16-godišnjaka, uglavom Afganistanaca. Jedan od njih pričao mi je o tome kako je morao napustiti dom. Pripremao se za odlazak, vidio je i znao kakva je situacija. Radio je kao šegrt u obrtu u obližnjem selu. Vratio se jedan dan doma. Bio je u kući, a Talibani su počeli pucati na njegovu kuću. 75% Afganistana je ruralno područje. To nisu sela kakva mi zamišljamo, to su brda, čak i bez struje u puno slučajeva. Talibani su počeli pucati po njegovoj kući. On je iskočio kroz stražnji prozor, trčao. Talibani inače pokušavaju regrutirati mlade dečke. Otrčao je do sela u kojem je bio šegrt, majstor mu je dao plaću za tih nekoliko mjeseci što je radio kod njega, uzeo je kod njega potvrdu iz osnovne škole, osobnu iskaznicu (koju je već ranije ostavio kod njega) i nešto malo odjeće. S tim je krenuo na put. Kad sam ga ja upoznala u Finskoj, puno smo razgovarali i pričao mi je da otkad je napustio svoj dom, svoju državu, nije uspio stupiti u kontakt sa svojom obitelji. Pretpostavlja da su mu u onom pucanju Talibani pobili cijelu obitelj. A on, vrlo vjerojatno, nikad neće dobiti potvrdan odgovor. I sad ti, kao tinejdžer, moraš sam živjeti u potpuno stranoj državi. U Hrvatskoj je još u redu, ali je u Finskoj, gore na sjeveru, hladno. Ljudima je ovdje lakše i zbog našeg mentaliteta. Malo smo ipak društveniji. On sam gore i još s tom nesigurnošću što mu je s obitelji. Puno je tih dečki izgubilo kontakt s obitelji ili je izgubilo članove obitelji. Mi to čujemo, ali kako je njima koji s tim moraju živjeti.

Svakako su jedan primjer sretne priče brat i sestra iz Sirije koji su došli ovamo s mamom i tatom. Prvo to nije bila sretna priča. Bili su neko vrijeme u Švedskoj, godinu dana točnije. Naučli su švedski, krenuli su u školu. Nakon toga su ih, zbog Dublinskog sporazuma (prema kojemu se izbjeglica mora vratiti u zemlju u koju je prvo ušla u Europskoj uniji), vratili u Hrvatsku. Tad sam ih ja upoznala. Brat i sestra odbijali su naučiti jezik. Mama im je profesorica informatike, tata je isto visokoobrazovan. Oni su jednostavno odbijali naučiti jezik jer su već 4 godine obrazovanja izgubili, na putu i u Švedskoj. Vezu s obrazovanjem više nisu imali nikakvu. Naučili su švedski pa su ih sad vratili u Hrvatsku. Bilo ih je strah učiti hrvatski jezik jer su mislili da će, nauče li ga, morati otići u neku drugu zemlju. Oni su odlučili da neće učiti hrvatski, išli su u školu, tamo su samo sjedili i gledali u ploču. Ja sam ih pokušavala nagovoriti da nešto počnu raditi, ne zbog škole, nego zato da sami sebe potaknu. Dolazimo do lijepe strane priče, oni su dobili azil, odnosno troje njih je dobilo azil, tata je dobio zaštitu. Od trenutka kad su dobili azil, u mjesec dana su progovorili hrvatski. Sad idu najnormalnije u srednju školu, išli su u gimnaziju, sad su se prebacili u ekonomsku. Mama uči hrvatski jezik, tata radi. Od jedne situacije koja je bila katastrofalna na početku, sad su sasvim normalna obitelj, imaju prijatelje iz Hrvatske.

Postoje li ikakve inicijative koje izbjeglicama omogućuju da se zbliže, da razmjene savjete, da si budu međusobna podrška?

Mirna: Naš je centar zamišljen kao mjesto na koje mogu doći i izbjeglice i bilo tko iz lokalne zajednice i podružiti se. Tako da su svima vrata uvijek otvorena. Svaki dan imamo tečaj hrvatskoga jezika, imamo kuhinju, aparat za kavu, čaj i slično. Ljudi uvijek ostanu i druže se. Za mlade imamo posebne termine kad se druže, ili subotom. To je zanimljivo, makar i subotom učimo, svi bi oni ostali učiti i družiti se. U prihvatilištu se organiziraju različite radionice.

Ljudi smo, bez obzira na vjeru, nacionalnost, rasu… Svatko od nas nosi u sebi strah koji se povremeno budi. Strah koji izbjeglice osjećaju, nadajmo se, nikad nećemo osjetiti. Na koji način smirujete ljude? Postoje li načini  da im uspijete vratiti nadu u bolje sutra?

Mirna: Ljude smirujemo individualnim pristupom. Ne može se sa svima isto razgovarati. Obično je najteže sa starijim ljudima, starijim od 60, kojih nema puno, ali se nađu. Oni često nemaju nikakvu vjeru u to da će voditi donekle normalan život. Teško je i s maloljetnicima bez pratnje. Onima  koji imaju obitelji, obitelj je ta koja vraća nadu u život. Imaju li djecu, brinu se za njihovu budućnost i onda se jednostavno trude. U razgovoru s njima pokušavam ih fokusirati na to da imaju djecu koja će narasti, koja trebaju ići u školu, koja se trebaju obrazovati. Ako su mama i tata depresivni, ne izlaze iz sobe te samo plaču, to će utjecati na djecu. Mislim da dobro napredujemo.

Naglasila bih taj individualni pristup. Recimo Toni i ja smo neki dan bili u Prihvatnom centru za strance Ježevo. Dolazili su nam dečki i žalili se da im liječnik ne želi dati lijek koji oni piju. Oni po nekoj osnovi doista nemaju pravo na taj lijek, u redu. Sad mi to njima rastumačimo. I socijalna radnica stoji tu, i policajac. Ljudi im obično bez objašnjenja kažu da nešto ne mogu dobiti. Mladić je došao, s nama sjedio 10, 15 minuta, a mi smo mu ponavljali tu istu rečenicu: zbog toga i toga ti nemaš pravo na taj lijek. I shvatio je. Zapravo smo proveli i istraživanje s mladim izbjeglicama o tome što im je važno kod ljudi. I su svi oni jednoglasno rekli da im je najvažnije poštovanje. Samo da te netko pogleda, popriča s tobom, doživi te kao osobu, da doista čuje problem koji imaš. Njima je jasno da su sad u Ježevu. Da su pravila takva da bez vize ne mogu ući u Europu. Ali važno im je onda, kad s nekim žele popričati, npr. sa zdravstvenim djelatnicima, dati tih 15 minuta svoga vremena. To čovjeka smiri. Neće više gnjaviti jer si ga čuo, vidio, doživio kao čovjeka. Samo o tome se radi. Bojim se da svi živimo u takvom ozračju da ljude više ne gledamo kao ljude, nego ih gledamo kao prijetnju. Ja bih rekla, više je straha u nama nego u izbjeglicama.

Na koji se način običan čovjek može uključiti u rad Službe?

Mirna: Može nam se javiti i izreći sam svoje želje, može na facebook stranici pogledati čime se sve bavimo. Može širiti dobru riječ. To je nešto što svatko može u svojoj lokalnoj zajednici. Ljudi mogu reći da su upoznali jednog izbjeglicu koji je isti čovjek kao i svi mi, sa svim svojim potrebama, s istim strahovima, željama, težnjama… Treba širiti vijest da si upoznao čovjeka, ne izbjeglicu ili nekog tamo, nego čovjeka!

Hvala na razgovoru!

Razgovarala Tena Vizinger, 8. b