SJEĆANJE NA VUKOVAR I VUKOVARCA - mladog pisca - NENADA PIVARA

„ Pisac, pisac…Da. Pisac. To je onaj koji vam pogledom izvlači unutrašnjost i nestaje negdje u noći ostavljajući dim cigarete za sobom u tmini. Oduvijek sam želio biti pisac. Onaj kojemu je sve svejedno, koji sve zna, a onaj o kojemu se ne zna ništa; jer nema se što znati. Hoda, gleda , piše i to je to. Teško je biti pisac ako ti je tek četrnaest. Teško je kad te nitko ne poznaje i ne treba….

                                                                                                         (Pivar 2001:82)

          Među tisućama prognanika koji su morali otići iz okupiranog Vukovara te kobne 1991. našao se i NENAD PIVAR , ( Vukovar,r 30.8.1979.- Nedelišće,17.12.12.1999.), dječak koji je utočište pronašao kod rodbine u Nedelišću  i bio je jedan od najboljih učenika naše škole. Pisati je počeo veoma rano, i to veoma uspješno. Njegova ljubav prema pisanju rano je otkrivena i njegovi radovi nastali u osnovnoj školi , najčešće s motivima okrutne i proživljene stvarnosti, obilježit će njegovo rano stvaralaštvo. Među sačuvanim njegovim radovima nastalima u ovoj školi nalazi ih  se nekoliko i koristim priliku da se upravo ovih dana  prisjetimo  Nenada i njegovog rodnog Vukovara o kojemu je on pisao s mnogo topline i ljubavi.

HOĆU LI SE VRATITI U VUKOVAR?

            Danima su se širile glasine o napadima na Vukovar. Ljudi su nagađali . pretpostavljali, svađali se. Gradom je kružila napetost. Noću se često pucalo. Ljudi su prestajali izlaziti iz zgrada. Na posao , u školu, svi su išli ubrzanim korakom. Nisam više s prijateljima skitao po gradu. Prije smo često izlazili van grada, a sada su tamo barikade. U takvoj atmosferi je završila školska godina.

        Roditelji su mene i sestru poslali k teti u Nedelišće. „ Neka budu tamo dok se situacija ne smiri“- govorili su. Međutim, ništa se nije smirilo. Po Vukovaru su počele padati granate. Tada sam prvi put osjetio onaj osjećaj izdajstva. Rodio sam se u Vukovaru, rastao, imao prijatelje, a kad se je sručila nevolja na Vukovar, mene nema. Nešto me proždiralo iz dubine. Na televiziji su objavili da je pogođen stari muzej. Sjetih se kako sam bio radostan ulazeći u to velebno zdanje. Sjetih se i  prijatelja. Tko zna gdje su? U Splitu, Beču, Austriji ili Njemačkoj? Da li su živi? Uzalud zovem telefonom. Nitko se ne javlja. Pitam se tko je dao sebi pravo da nam prekine prijateljstvo, uništi igre, sruši nam domove: Tko?!

             Naše škole više nema. Borovo više nije naselje mladih. Tamo se ne čuje dječja graja, tamo se više ne igra nogomet. Na slavonskim poljima puno pšenice nije požnjeveno. Umjesto kombajna na poljima leže „mrtvi“ nemilosrdni tenkovi.

              Tko zna, hoću li se vratiti u Vukovar?

                Da li će ikada naš 5.a biti 6.a?

                   Nenad Pivar,6.b r .( 1991.) OŠ Nedelišće( rad iz Nenadove bilježnice)

Učenici naše škole zapalili su svijeće i na taj način odali počast žrtvama Vukovara i Škabrnje.